Piemēram, par šķidrā fluorīda torija reaktoriem
Tipičan reaktor hlađen teškom vodom može
iskoristiti svega 0.7% energije dostupne u uranu,
dok će reaktor hlađen običnom vodom iskoristiti
otprilike 0.5%. Oba su strašno neučinkoviti.
Na normalnim tlakovima, voda će ključati na 100 °C
To nije ni približno dovoljno vruće za učinkovitu
proizvodnju električne energije. Zato reaktori
hlađeni vodom moraju raditi pod tlakom 70 puta
većim od atmosferskog. Reaktori hlađeni vodom
moraju biti izgrađeni kao tlačni lonci.
Nesreća koja najčešće zabrinjava ljude je...
Gubitak tog tlaka. Voda koja je bila na temperaturi
od 300 stupnjeva <-imitira prštanje->
prsne u paru. Volumen joj se poveća za faktor od
otprilike tisuću. Ako ne uspijete hitno
dopremiti novo hladilo za gorivo u reaktoru, može
se pregrijati i otopiti.
To utječe na dizajn ove građevine. Dogodi li se
tako nešto, predviđeno je da se sva para zarobi u ovoj zgradi.
Današnji reaktori kao gorivo koriste uranov oksid.
To je kemijski stabilan, keramički materijal
ali nije pretjerano dobar u provođenju topline. Ako
izgubite tlak u reaktoru, gubite i svu
vodu za hlađenje, i uskoro će vam se gorivo otopiti
te osloboditi radioaktivne fisijske produkte koje sadrži.
Zato postoji niz pomoćnih sustava dizajniranih da
uvijek drže jezgru reaktora prekrivenu
vodom. Vidjeli smo neučinkovitost tih sustava u
slučaju Fukushime Daiichi. Imali su više rezervnih
dizelskih generatora, svaki od kojih je imao visoku vjerojatnost da se uključi. No došao je tsunami i sve ih je nokautirao.
Ljudi me stalno pitaju: "Je li nuklearna energija
sigurna?", a moje prvo protupitanje je: "Koja?"
Postoje tisuće različitih načina za bavljenje
nuklearnom energijom. Je li automobil siguran? Pa, koji?
Imao sam tu sreću da sam mogao učiti o nešto
drugačijem obliku nuklearne energije.
Torijski reaktor baziran na tekućem fluoru.
(Liquid Fluoride Thorium Reactor - LFTR)
U takvom reaktoru možemo u potpunosti sagorjeti
torij, u odnosu na tek djelomično izgaranje urana
u tipičnom reaktoru koji je hlađen lakom vodom.
Ne temelji se na hlađenju vodom i ne koristi gorivo
u obliku krutine. Gorivo takvog reaktora se
temelji na solima fluora. Morate ih zagrijati na
otprilike 400 °C da bi se otopile,
no to je zapravo savršeno za proizvodnju električne
energije u nuklearnom reaktoru. A sad dolazi
prava čarolija - ne moraju raditi na visokom tlaku.
Ne moraju koristiti vodu kao hladilo
i zato ne postoji ništa unutar reaktora što
može doživjeti veliku promjenu u gustoći.
Za razliku od krutih goriva koja se mogu rastopiti
ako ih prestanete hladiti, ove tekuća fluorska
goriva već su otopljena.
Tijekom normalnog rada reaktora postoji maleni čep
zaleđene soli, koju održavate zaleđenom
puhanjem hladnog plina preko odvodne cijevi.
U slučaju opasnosti, ako izgubite svu električnu
energiju u nuklearnoj elektrani, taj mali hladnjak
prestane puhati, zaleđeni čep soli
se otopi, a tekuće gorivo unutar reaktora
iscijedi se van iz reaktorske posude
kroz odvodnu cijev u drenažni tank.
Kod vodom hlađenih reaktora morate elektranu
opskrbljivati energijom kako biste
održavali cirkulaciju vode te tako spriječili
topljenje jezgre. No ako izgubite struju u LFTR
elektrani, ona se isključi posve samostalno, bez
ljudske intervencije.
To je zapanjujuće visok nivo sigurnosti, čak i u
slučaju fizičkog oštećenja reaktora.
Torij je prirodno dostupno nuklearno gorivo
koje je četiri puta rasprostranjenije u zemljinoj
kori nego uran. Toliko je energetski gust da
možete držati cjeloživotnu zalihu energije
na dlanu ruke. Torij možemo koristiti oko 200 puta učinkovitije nego što trenutno
koristimo uran. Zbog toga što je LFTR sposoban gotovo u potpunosti osloboditi
energiju pohranjenu u toriju, stvoreni otpad
je stotinama puta manji u odnosu na uran
te milijunima puta manji u odnosu na fosilna
goriva.
I dalje ćemo trebati tekuća goriva za vozila i
mehanizaciju, no možemo proizvesti
takva tekuća goriva iz ugljičnog dioksida
u atmosferi te iz vode, baš kao što
to čini priroda. Mogli bismo proizvesti vodik
elektrolizom vode i spajati ga sa ugljikom
recikliranim iz CO2 u atmosferi, tvoreći goriva
kao što su metanol, amonijak i dimetil eter,
što bi mogle biti izravne zamjene za dizelska goriva.
Zamislite - samoodrživo proizveden i karbonski
neutralan benzin i dizel.
Ovdje možete vidjeti da je uran-235 negdje u
rangu sa srebrom i platinom. Možete li zamisliti
da sagorijevate platinu kao energetski izvor?
Upravo to radimo s današnjim nuklearnim gorivima,
spaljujemo ovu iznimno rijetku tvar umjesto
da spaljujemo torij.
Neki ljudi se smatraju ekološki osviještenima pa
kažu: "Čuj, nuklearna energija nije održiva,
ponestat će nam urana." Ok, priznat ću vam taj
argument, no samo ako govorimo
o današnjoj nuklearnoj tehnologiji. 2007. godine
smo iskoristili 5 milijardi tona ugljena,
31 milijardu barela nafte te 5 bilijuna
kubičnih metara prirodnog plina, uz 65 tisuća tona urana,
kako bismo zadovoljili svjetske energetske potrebe.
Imam prijatelja koji pokreće rudnik plemenitih
metala u Missouriju. "Jime, koliko torija misliš
da ćeš iskopati svake godine?" On će na to:
"Mislim oko 5000 tona." Pet tisuća tona torija
bi opskrbljivalo planet svom potrebnom energijom
čitavih godinu dana. Zatim kaže:
"I ima milijun drugih mjesta na Zemlji koja su
baš kao i moj rudnik. To je lijep rudnik, ali
nije jedinstven, nije kao da je to jedino mjesto
na Zemlji gdje možeš naći toliko torija."
Svaki put kad je čovječanstvo uspjelo pristupiti
novom izvoru energije, to je dovelo do
dubokih društvenih implikacija. Ljudska bića su
držala robove tisućama i tisućama godina.
Kad smo naučili kako porobiti ugljik umjesto drugih
ljudskih bića, počeli smo
učiti kako postati civilizirani ljudi.
Torij je milijun puta energetski gušći nego
ugljikovodici. Zamislite što bi to moglo
značiti za ljudsku civilizaciju? Jer neće nam ga ponestati. Nikad nećemo ostati bez torija.
Jednostavno je previše uobičajen.
(Prijevod je u tijeku: od ovog trenutka
nadalje titlovi su samo na engleskome jeziku.)
private contact: email public contact: facebook youtube twitter reddit